Sajt koji čitate postoji kao folder običnih Markdown fajlova. Alat ih pretvara u HTML. GitHub servira taj HTML. To je to. Nema baze podataka, nema PHP-a, nema React aplikacije, nema bekenda, nema analitičkog SDK-a, nema banera za cookies. Iznova biram ovu postavku umesto modernih alternativa — Substack, Medium, WordPress, sajtova na Notion-u — i ljudi me ponekad pitaju zašto. Evo odgovora.
Učitava se trenutno
Statička stranica je gotov fajl. Vaš pregledač je zatraži, server je preda, vi je čitate. Nema šablona koji treba renderovati, nema upita ka bazi na koji se čeka, nema JavaScript frejmvorka koji treba pokrenuti. Na sporoj vezi ili na telefonu sa umornom baterijom razlika je očigledna — stranica je prosto tu.
Većina modernih blogova ispod haube radi otprilike isto (čitaju bazu, renderuju šablon, vraćaju HTML), ali to rade na svaki zahtev, obično kroz nekoliko slojeva keširanja koje neko mora da održava. Kod statičkog sajta renderovanje se dešava jednom — na mom laptopu, u trenutku objave. Nakon toga svaki čitalac dobija već gotov rezultat.
Pišem u Markdown-u, i tekst nadživi platformu
Svaki članak pišem kao .md fajl u običnom tekstualnom editoru. Nema WYSIWYG trake sa alatkama, nema menija za formatiranje, nema AI predloga da nešto prepišem. Samo tekst i šačica simbola — # za naslov, * za isticanje, [tekst](url) za link. U tom ograničenju je poenta: kada stranica ne može da prikaže iskačuće prozore, bočne blokove i trake „možda će vam se svideti", vrednost mora da bude u rečima.
Markdown je uz to i prenosiv. Ako Hugo sutra nestane, mogu da propustim iste fajlove kroz bilo koji drugi statički generator, prebacim ih u drugi blog ili ih prosto odštampam. Uporedite to sa postom zaključanim u editoru hostovane platforme — izvoz odatle daje klupko HTML-a koje je potom mučno ponovo iskoristiti. Običan tekst ima najduži vek trajanja na internetu.
To je internet starih vremena, bez buke
Na internet sam došao kada su sajtovi bili mali, ručno napravljeni i tihi. Došao bi na nečiju stranicu, pročitao šta je čovek napisao, možda kliknuo na link ka drugoj maloj stranici — i otišao. Nema beskonačnog skrolovanja. Nema „angažovanja". Nema aukcije oglasa koja odlučuje koja će se reklama pojaviti u procepu između dva pasusa. Nema publike izvedene iz vašeg telefona.
Statički blog vraća najveći deo toga nazad. Na ovim stranicama nema skripti trećih strana, pa vas ništa ne prati, ništa ne šalje pingove kući, ništa ne čeka sporu reklamnu mrežu pre nego što prikaže članak. Nema algoritma koji za vas bira šta da vam sledeće stavi pred oči; vi birate — klikom. Internet za kojim čeznem i dalje je moguć — samo što to nije internet na kome se većina ljudi podrazumevano nalazi.
Posedujem ceo stek
Sajt je Git repozitorijum. Istorija svake izmene svakog posta je unutra. Rezervna kopija je git clone. Preseljenje je kopiranje foldera. Ako bi GitHub sutra prestao da ga hostuje, izvorni kod bi ostao na mom laptopu i do ručka bih ga podigao negde drugde. Nema vendora od koga zavisim. Nema uslova korišćenja koje moram iznova da iščitavam. Nema straha od mejla „vaš nalog je suspendovan".
To vlasništvo znači više nego što zvuči. Kada je medij tvoj, možeš da ne žuriš. Možeš da napišeš nešto usko. Možeš da ostaviš post godinama, a da ne sklizne nekuda niz feed. Možeš da se vratiš i izmeniš ga. Rad se nagomilava; ništa nije iznajmljeno.
Ovaj sajt koristi Hugo za izgradnju i GitHub Pages za hosting. Praktična postavka je zaseban post — ovaj je o tome zašto, a ne kako.