Imam loše pamćenje. Mnoge stvari mi jednostavno ne ostaju u glavi, pa sam oduvek vodio beleške. Istovremeno sam sistematičan čovek: prija mi da razmišljam kada su koncepti složeni u skladan sistem koji razumem. Ponekad je to snaga — drži me fokusiranim i znam šta je važno, a šta nije. Ponekad je slabost — ne mogu da dam ekspertsko mišljenje dok ideju ne prevrćem po glavi nekoliko dana, ili bar nekoliko sati.

Pre pametnih telefona moje beleške su živele u debelim papirnim sveskama. A onda je Evernote objavio aplikaciju za Android — i ja sam zagrizao mamac istog dana. Sačuvaj sve što bi ikada moglo zatrebati jednim klikom — pronađi i iskoristi onog trenutka kad ti zatreba. Obećanje je bilo zavodljivo: sopstvena privatna Vikipedija, ili bar lična riznica znanja sa pretragom celog teksta i oznakama — sve ono što papir nije mogao da pruži. Verovao sam da će me ovakvo gomilanje znanja ne samo ubrzati, nego i omogućiti da buduće probleme sagledavam iz više uglova. Tako je Evernote postao više od mesta za tekuće beleške i zadatke. Postao je moj sistem za gomilanje znanja. Onog potrebnog znanja — bar mi se tada tako činilo.

Sa Evernote-a sam odavno prešao na mnogo zrelije i bezbednije rešenje — Joplin. Njegov tvorac je očigledno imao na umu korisnike Evernote-a i zatvorio njegove očigledne slabosti. Sve beleške sam preneo bez ikakvih problema i nijednom se za sve ove godine nisam pokajao.

Ali zamka — sačuvaj sve što bi moglo zatrebati — preselila se sa mnom i svake godine ujeda sve jače. Da budem jasan: problem nije u bazi. Moja je već preko 10 GB, end-to-end šifrovana, i Joplin je sinhronizuje bez po muke — što dosta govori o tome koliko je sistem dobro projektovan. A slaba karika sam bio ja. Ja i moj život.

Stvari koje su delovale važno

Stvari koje su delovale važno pre 25 godina više to nisu. Gore od toga: pretvorile su se u šum koji ometa razmišljanje.

Ni oznake, moja tobožnja sigurnosna mreža, nisu pomogle. Recimo, hoću da se setim kako da analiziram registracije korisnika pomoću Python-a i Jupyter beležnice. Ukucam oznake — i dobijem gomilu kurseva koje sam nekada pohađao i vežbi koje nemaju nikakve veze s pitanjem. Sve osim beleške koja mi treba. A kada belešku, nekada vrednu čuvanja, konačno i pronađem, njena korist se obično ispostavi manjom nego što sam pamtio. Brže bih rešio problem da sam ga prosto rešavao, umesto što sam po sopstvenoj prošlosti tražio prečicu.

Evo bolnijeg primera. Mnogo radim sa timovima: dodeljujem zadatke i pratim njihovo izvršenje. Godinama sam verovao da je neophodno kratko zabeležiti svaki sastanak — ko se na šta obavezao — da bih pred razgovor sa svakim čovekom brzo obnovio njegov spisak. Ispostavilo se da je to bila moja menadžerska greška, a ime joj je mikromenadžment. Ako delegiraš zadatak, delegiraš ga ceo — bez stalnih provera i podsećanja. Ljudi tako ne funkcionišu, a iskreno, otkrio sam da volim da radim sa partnerima, ne sa potčinjenima. Tako se i moje uredno beleženje sastanaka i odluka pokazalo kao fikcija. Što manje zabeleženih informacija držim pred očima, to sam fokusiraniji na ono što je zaista važno.

Arhiva koju nikada ne otvaram

Vremenom sam morao da podelim beleške u tri sveske: Posao, Porodica i Arhiva. U Poslu i Porodici je samo ono što je važno ovde i sada; sve što bi „jednom moglo zatrebati“ ide u Arhivu. I znate šta sam primetio? Moja arhiva se pretvorila u kantu za smeće. Prebacujem tamo završene i zastarele beleške i nikada im se ne vraćam. Još gore: pri prebacivanju trošim vreme da ih doteram — povežem, strukturiram, sredim oznake. Potrošim vreme, a onda se nikada ne vratim. Pa čemu ih onda uopšte čuvati?

Već nekoliko godina trudim se da budem kratak i da ne množim informacije u kojima mogu da se izgubim. Pa ipak: arhivske beleške broje se hiljadama. Mesto u koje nikada ne odlazim, jer vremena nikada nema dovoljno.

Isti obrazac viđam na Joplin forumu. Korisnici Evernote-a prelaze na Joplin vukući za sobom hiljade beležaka — a onda se uspaniče kada prva sinhronizacija na telefonu, sa uključenim šifrovanjem, potraje satima, ponekad i danima. To zapravo nije problem Joplin-a: sećam se da je i sam Evernote jedva izlazio na kraj s tolikim količinama. I hvatam sebe kako ne želim ni da ih tešim da je spora samo prva sinhronizacija. Jer vidim da sa sobom nose isti pogrešan odnos prema informacijama koji sam doneo i ja. I, iskreno, još uvek ga nosim.

A onda mi je AI ispostavio račun

AI je celu ovu priču stavio pod lupu.

Prvo, LLM-ovi su po prirodi grafomani. Proizvode gomilu teksta koji nikome ne treba, a mi ga preletimo pogledom, pokušavajući da iz bujice reči upecamo korisnu suštinu.

Drugo, povezao sam AI agente sa svojim beleškama: Claude Code i Codex rade direktno sa mojim Joplin-om preko servera joplin-mcp koji je napravio alondmnt. Trebalo je da to bude trenutak kada moj „drugi mozak“ konačno proradi: asistent koji zaista može da pročita sve što sam ikada sačuvao. Umesto toga, arhiva je počela da košta pravi novac. Agent sagoreva tokene čitajući tekst koji uopšte nije morao da postoji — i opet ne pročita do kraja: odustane na pola puta, preleti sadržaj ili prve pasuse i smatra posao završenim. Svaka beskorisna beleška sačuvana pre više decenija sada usporava upravo onog asistenta koji je trebalo da ih stavi u pogon. Moja arhiva je našla način da me ujede i ovde.

Šta čuvam danas

Došao sam do jednostavnog zaključka: u onome što mi je delovalo korisno bilo je mnogo đubreta, i treba čuvati daleko manje nego što sam mislio. Čuvanje ne sme da radi onako kako nas je naučio web clipper: „moglo bi zatrebati — klik — možda se vratim“. Ne. Čuvanje mora biti promišljeno. Beleška prvo mora da prođe kroz mene. I za svakog kandidata postoji jedan test: da li ću moći ovo da pronađem — ili ponovo smislim — za 15 minuta, čak i za 20 godina? Ako je odgovor „da“, beleška se ne čuva. To jedno pitanje ubije većinu beležaka pre nego što se rode.

Danas sve moje beleške spadaju u tri kategorije.

Trenutne. Joplin to-do stavke — koliko god ih treba. Ono što treba uraditi i ne zaboraviti: zadaci sa rokovima plus backlog bez datuma, ali sa oznakama prioriteta. Vise dok ih ne završim, a kad ih završim — obrišem ih i više ih se ne setim. Ni za izveštaj, ni za šefa, ni za sebe. Urađeno — zaboravljeno. Nekada sam čuvao završene zadatke za slučaj da me klijent ili rukovodilac pita čime sam se bavio celog meseca. I evo šta sam naučio: dobar klijent ili dobar rukovodilac nije pitao nikada, a loš se uvek zadovoljavao kratkim odgovorom sastavljenim iz izveštaja time-tracker-a. Samo retko nešto iz zadatka zasluži unapređenje u pravu projektnu belešku.

Produktne. Joplin beleške sa jednim pravilom: jedan projekat ili proizvod — jedna beleška. Vrlo kratak opis: šta je projekat, ko su ključni kontakti, gde su glavni dokumenti, kako izgleda roadmap. Trudim se da ta beleška bude što kraća. Ona ipak raste kako projekat napreduje — ali sporo, i sve u njoj je zaslužilo svoje mesto.

Arhivske. Stari projekti: samo suština, i samo ono što se ne može naći na internetu niti ponovo napraviti. Ispostavilo se da posle 25 godina sakupljanja kroz taj filter prolazi šokantno malo. Preživljava ono što je kratko i konkretno. Najveće iznenađenje: u mnogim slučajevima ni moj sopstveni rad nije zasluživao čuvanje. Kursevi koje sam pohađao, dokumenti koje sam pripremao, članci koje sam pisao — ili mogu da ih pronađem i reprodukujem kada mi zaista zatrebaju, ili su od početka bili đubre kojem je mesto u kanti. Ono čemu su me naučili ionako živi u mojoj glavi.

Ne treba nam „drugi mozak“

Za mnoge od vas ništa od ovoga nije otkriće. Brišete bez straha, ne čuvate višak i ne osećate poriv da sistematizujete haos. Upravo to sam na kraju i shvatio: ljudi su različiti i svakome treba sopstveni sistem znanja, beležaka i podsetnika. Moje greške su delom projekcija moje ličnosti — težnje ka sistematizaciji, želje da zadržim sve korisno. A delom su posledica praćenja marketinškog slogana. Dok sam pisao ovaj tekst, otvorio sam evernote.com da proverim: i dalje vas dočekuje sa „Your second brain“ i obećanjem da ćete „remember everything and tackle any project“.

Ispostavilo se da mi drugi mozak ne treba. Treba mi da jedini mozak koji imam — moj sopstveni — radi punom snagom. A „zapamti sve“ je prosto pogrešan cilj: vodi ka planini đubreta koja usporava upravo onaj posao koji je obećala da će ubrzati.

Zašto sam napravio Cockpit

Zato sam i napravio Cockpit, svoj dodatak za Joplin. On prikazuje, jedno pored drugog, moje zadatke grupisane po datumima i beleške grupisane po projektima. Mogu jednim klikom da se prebacujem između projektnih fascikli ili da vidim sve zadatke i beleške odjednom, brzo pretražujem i podešavam profile za različite radne kontekste. Fleksibilan dodatak za fleksibilan rad. Kako sam ga pravio — dok je AI pisao kod — priča je za sebe. A jedna mogućnost je tu namerno: Cockpit ume potpuno da sakrije izabrane sveske. Prvo što sam sakrio bila je moja Arhiva — da ne zagađuje ni moju glavu, ni kontekst mog AI agenta.

A sama arhiva? Još uvek ne mogu da se nateram da obrišem hiljade beležaka u jednom potezu. Zato je raščišćavanje postalo zaseban projekat: grickam ga polako, uz pomoć istog AI agenta, kad god nađem vremena — a svaka takva sesija pojede deo moje LLM pretplate. Razmislite: da se sve to đubre sačuva, bio je dovoljan jedan klik po belešci. Da ga se rešim, potreban je pravi novac. Ako to nije prava cena „zapamti sve“, onda ne znam šta jeste.

Voleo bih da čujem kako se vi nosite s tim. Šta čuvate, šta brišete — i koje vam tehnike pomažu da ostanete produktivni, umesto da lutate po deponiji sopstvenih ideja i zapisa?